Home icon www.PozivuRaj.com»Tekstovi»Konvertiti»Kako sam se vratila islamu
Kako sam se vratila islamu PDF Štampa El. pošta
nedjelja, 11 jul 2010 12:47

muslimankas6Ova prica je malo duza, ali je poučna jer pokazuje kroz kakav mrak i životne tjeskobe čovjek prolazi kada je bez vjere

Rodjena sam 1966. godine u Bosni i Hercegovini u srcu Posavine u porodici koja je se sastojala od: majke, oca, brata i nas 4 sestre. Rodjena sam 11 godina poslije...

zadnjeg djeteta svojih roditelja, a ujedno i predzadnja kcerka, tom cinjenicom su mnogi smatrali da sam bila jako umazena, mada ja to ne bih tako rekla. Tokom svog djetinjstva pohadjala sam mekteb uz zahtjev svojih roditelja, jer su smatrali da to moramo. Vec od svoje 10. godine pocela sam bjezati iz mekteba i tokom nastave odlazila bih u carsiju, igraliste i opcenito u grad.

Vremenom sam uspjela nesto i nauciti iako sam bjezala iz mekteba, ali eto, Allah mi se smilovao, pa sam na jedvite jade bar nesto malo naucila. Svoj cijeli zivot sam smatrala da su hodze i popovi najveci lopovi i buduci tako nisam ih htjela ni postovati a kamoli njihovim naredbama sluziti. Ismijavala bih se prisutnim u mektebu tokom nastave, bila neposlusna i ne bih uopste pokazala zelju na vjerskom naukom. Pored toga sto sam “pohadjala” mekteb, pohadjala sam i osnovnu skolu u rodnom mjestu.

Pri zavrsetku osnovne skole, upisem ekonomsku skolu u susjednom gradu. Napunivsi 15 godina, pocela sam da hodam, izlazim u kafice, diskoteke, koncerte, igranke i razna druga mjesta. Nedugo zatim otpocela sam da se bavim muzikom: muzicki instrumenti i pjevanje. Uvijek me je taj pojam muzike fasicinirao, te sam pocela intenzivno se baviti ovom strukom.

Vec sa 17 godina uspjela sam se brobiti na muzickom polju i sceni i primljena sam u jedan zabavni sastav. U tom sastavu sam bila zaduzena za saksofon i elektricnu gitaru, kao i pjevanje, tj. sluzila sam kao prateci vokal za glavnim pjevacem. U tom sastavu sam bila jedina djevojka, a sastav je sadrzio nas petoro. Glavna osoba i osvajac sastava je bio iz istog rodnog mjesta kao i ja, tako da smo nas dvoje ubrzo otpoceli i ljubavnu vezu, a ostala tri clana su bili momci iz susjednog grada. Bila sam najsretnija osoba u to vrijeme, jer sam se osjecala slobodnom, neogranicenom i savremenom osobom.

Odlazili bismo na turneje po cijeloj bivsoj Jugoslaviji; vremenom ne bih vise trazila dozvolu od mame za odlazak na turneju i ne bih se “odjavila” kod nje, nego bih spakovala svoje stvari i put pod noge. Cesto puta bili bismo odsutni od kuce po sedam dana, a ja se ne bih sjetila javiti ukucanima gdje sam. Iako su slutili gdje sam, nisu me dirali i nisu mi pravili probleme dok nisam pocela sa drogom: marijuana, hasis, ekstesi, spid i alkohol u nekontrolisanom kvantitetu.

Saznavsi da konzumiram drogu, poceli su mi prijetiti kako ce me zatvoriti u cetiri zida i da nikad vise necu vidjeti bijelog dana. Medjutim, mene to nije puno tangiralo, jer sam znala da imam svoje muzicare na svojoj strani koji ce me podrzavati i da mi niko nista ne moze, a da na kraju krajeva uvijek pobjeci mogu.

Sve rjedje bih odlazila u skolu i kad bih se sjetila da odem, pravila bih probleme kako bi me profesori izbacili iz ucionice ili poslali kuci. U pola nastave bih pusila cigarete, pila alkohol, mezila, psovala, ismijavala ucenike, pjevala i dr.

Konacno, 1984. godine, s svojih 18 godina, u zadnjem polugodistu, pred samu maturu bivam izbacena od strane direktora iz Ekonomske skole. Moj rodjeni brat koji je inace visoko skolovan, nadaren mnogim blagodatima i talentovana osoba, koji je osim toga vodio fudbalski klub druge lige u bivsoj Jugoslaviji i koji je od mene 18 godina stariji i mnogo na mene uticao, pa mi je time bio idol i najdraza osoba u familiji, a bio je jedini sin i ujedno najstarije dijete moji roditelja, zauzeo je se povodom mog izbacivanja iz Ekonomske skole.

Molio me da se opametim, da prestanem sa drogom, sa razvratom, unistavanjem i ponizavanjem ljudskih dusa, te da se vratim u skolu i da zavrsim jos jedno polugodiste kako bih maturirala, zavrsila skolu i imala posao svoje struke. On mi je obecao, a kasnije i ispunio svoje obecanje da me moze preko veze vratiti u skolu i da ce me skola primiti pod uslovom da zavrsim i da budem blaza, medjutim, mene to nije zanimalo, ja sam uporno odbacivala njegove zelje i dobre namjere rekavsi mu da prestane, jer se uzalud trudi, a da cu ja raditi sta zelim.

Moj dobronamjerni brat nije posustajao u svom planu da mi pomogne dok bih ja bila presretna od oslobodjenjih skolskih obaveza, a na drugu stranu odlazila bih na turneje, drogirala se i bila u razvratnom drustvu.

Nakon odredjenog vremena, izrazili smo zelju da zelimo u Njemacku na turneju kako bismo se probili na svjetskoj estradi. Moj brat da bih nas suzbio, izganjao mi je diplomu sa Ekonomske skole i ponudio posao u svojoj firmi koji bi, takodjer, preko stele sredio, cak ga je sredio i dosao da me upita da li ja pristajem na to. Ja sam ga pogledala rekavsi mu da me ostavi na miru i da me niko ni u kojem slucaju ne moze odvratiti od svoga plana.

Jednog proljetnog jutra 1984. godine spremili smo se odlazeci na put u Njemacku; novac koji smo zaradili po turnejama u Jugoslaviji sluzio nam je za karte, a ja bih redovito trazila novac od majke koji mi je ona bez ikakve prepreke davala i taj novac je sluzio cjeloukupnim clanovima sastava za razne stvari: drogu, instrumente i dzeparac.

Buduci da smo po prvi puta zajednicki odputovali u Njemacku fino smo se snasli, sve dok nas nije moj babo nasao koji je inace od moje trece godine radio i boravio u Njemackoj. Mama mu je javila da smo u Njemackoj, a on se po tome odmah spremio na istragu kako bi nas sto prije nasao i vratio nazad. Nakon tri sedmice bivamo uhvaceni i rastavljeni od strane babe. Ostala tri clana je odmah vratio u RBiH, a vodju sastava, tj. mog momka i mene zadrzao kod sebe u stanu nastojuci da nam objasni neke stvari kako bismo stali s tim avanturama i razvratnim radnjama.

Nakon sedam dana boravka kod njega, on nam kupi karte i spremi nas na voz nazad za RBiH. Na prvoj stanici dragi i ja smo izasli i nadjemo utociste na zeljeznickoj stanici. Dogovorili smo se da cemo tu ostati dok ne vratimo ostalu ekipu nazad i ne dovrsimo cilj otpocetog plana. Babo je odmah saznao od mame da se nismo vratili, da cak nismo ni granicu presli. Ovaj put mu je trebalo samo 19 sati da nas pronadje i bio je strasno ljut; znali smo da ce ovaj put biti „biti ili ne biti” – mada se nismo dali niti smo se obazirali na njega.

Uzeo je godisnji iz preduzeca i spremio se da nas on licno vrati. Uspio je u tome da nas vrati nazad u BiH i zabranio da se ne smijemo vise vidjati a kamoli sastajati. Pri njegovom povratku u Njemacku mi smo nastavili dalje sa svojim turnejama, muzikom i razvratom. Sve je to islo tako neka tri mjeseca i da bih nakon ta tri mjeseca otisla da zivim sa svojim momkom u zajednici – bez pitanja!

Nismo zivjeli ni 20 dana zajedno, a mene su mama i brat trazili da se vratim kuci, jer su se svakako protivili nasoj vezi a saznali su da sam „nagazila“ na sihir. Naime, da, jesam „zaradila“ sihir i to od majke moga dragog. Zena nije znala kako da nas razdvoji i nauci pameti, pa je mene zarazila sihirom mjesto svoga sina – naravno. Mama i brat su me uspjeli nakon odredjenog vremena vratiti nazad kuci iako je se dragi protivio tome.

Oporavljala sam se kod kuce uz svoju mamu, ne bih izlazila iz kuce i bila sam krenula “pravim putem”. Nakon sto sam se osjecala poprilicno dobro, sredio mi je brat ponovo posao u svome preduzecu kako bih mogla raditi ili pak da idem na dalje skolovanje – na meni je bilo. Ja ponovo nisam prihvatila ni jedno ni drugo, nego se odlucim da hocu u Njemacku. Medjutim, da ne bi ispalo da idem napamet, upita me sestra koja je se vec nalazila u Njemackoj, bi li cuvala njenu bebu kad se porodi. Ja sam pristala na to, jer sam znala da ce me ona i njen muz izdrzavati i da mogu boraviti kod njih – znaci, imala bih korist ovdje.

1985. godine u maju mjesecu spremim se ka Njemackoj. Odmah pocnem cuvati bebu svoje sestre i to mi je bila jedina obaveza; znaci uopste mi nije tesko bilo, mada sam ja to kasnije napornim smatrala i ostavim taj posao ubrzo, nadjem sebi stan, preselim se, pocnem raditi u jednom restoranu, naucim njemacki jezik, nadjem drustvo i upisem vanredno ekonomski fakultet u Zagrebu.

Tad sam uzivala, ali mi je pocela droga nedostajati i „osoba u krevetu“. Fakultet je isao odlicno; i inace nikad nisam imala problema u skoli i bila sam uvijek jedna od najboljih, ali je problem bio u tome sto nisam shvatala vaznost obrazovanja da sam na kraju bila izbacena iz srednje skole.

Pocela sam sve vise se druziti sa Hrvatima i Nijemcima da bih na kraju ponovo se drogi i razvratu vratila. Vratila sam se u svijet droge, kafica i nocnog zivota. Droga nije bila prisutna u kolicini u kojoj je do sada konzumirana, ali je ipak bila sastavni dio mog zivota i sada sam „samo“ marijuanu i hasis koristila, pa vrlo rijetko i spid, cigarete i alkohol nisam napustala.

Vec sam bila pri zavrsetku fakulteta u Zagrebu, a jos nisam odbacila konzumiranje droge. Naprotiv, cesto bih odlazila u Zagreb, Split i Dubrovnik sa svojim Hrvatima i dolje bismo se provodili na razne nacine. U Njemackoj, nakon tri godine, nadjem „novog dragog“ koji je radio sa mnom u restoranu. Pocela sam se sa njim druziti i kroz cesce druzenje strasno mi je se dopao. Cak sam umanjila konzumiranje droge, ostavila svoje Hrvate i razvratni nocni zivot, a posvetila se svome radnom kolegi kojeg sam sve vise voljela. Vremenom sam zavrsila fakultet u Zagrebu i odlucim se odmah da upisem fakultet sociologije/pedagoskih nauka u lokalnom gradu u Njemackoj. Otpocela sam vezu sa tim Nijemcem sa kojim sam radila u restoranu njegovog brata, a koji je bio mladji od mene 3 godine i koji je takodjer studirao i tu zaradjivao neki dio dzeparca.

1990. godine pala je odluka da pokusamo sa zajednickim zivotom, njegov otac nam je ponudio jedan sprat u svojoj kuci, mi smo tu ponudu, naravno, prihvatili i poceli smo neki samostalni skromni suzivot zivjeti. 1991. godine zavrsava mi dragi fakultet, nastavlja sa daljim skolovanjem i nalazi posao svoje struke, a ja sam u to vrijeme bila pri zavrsetku druge godine soc/pedagoskih nauka. Zivot nam je isao odlicno, ja sam stala sa konzumiranjem droge, nocnim zivotom i samo se posvetila voljenoj osobi i edukaciji.

Krajem 1992. godine odlucimo se na brak i zaplovimo u bracne vode. Moji roditelj protivili su se nasem braku, jer on nije bio musliman, bio je Nijemac, medjutim, ipak su bili presretni da sam stala sa razvratom, nestabilnim i strasnim zivotom i bila pri zavrsetku drugog studija i imala koliko-toliko normalan zivot. Nakon sto sam zavrsila studij 1993 godine, dobijem posao svoje druge struke u gimnaziji kao nastavnica u gradu u kojem smo boravili.

U braku je sve teklo svojim tokom. Muz mi je bio krscanskog porijekla, medjutim, zbog toga sam ja nisam vjerovala u egzistenciju Boga, tj. bila sam ateista, objasnila sam muzu da ne zelim praktikovanje bilo kakve vjere u kuci i da je to tabu sve dok budemo zivjeli zajedno. On je bez bilo kakvih problema pristao na ovo i istog trena nije bilo bilo prakticiranja bilo kakve religije u kuci. Medjutim, ja sam kasnije otpocela citati knjige o vjeri budista, jako su me te knjige fascinirale, jer su budisti sasvim razlicita sorta ljudi od monoteistickih pristalica. Nisam praktikovala ovu vjeru, ali mi je strasno dojmila, sve vise sam vjerovala u ljepote nje i svoj zivot bi asocirala sa budizmom.

1994. godine ostajem trudna da bih sredinom 1995. godine rodila nasu prvu kcerku i koja je, sto cemo kasnije vidjeti, pouzrokovala da se islam „usunja“ i u nasu kucu, elhamdulillah. Nakon poroda ostajem kuci sa malom kako je ne bismo dali u obdaniste, nego nam je bila zelja da ja to dijete odhranim. Muz je radio sam, a ja sam odgajala kcerku na klasican nacin kako bi u buducnosti bila cestita i ljubazna djevojka naspram drugih djevojaka u danasnjici.

Krajem 1998. godine radjam drugu kcerku, a otpocnemo slati stariju u obdaniste kako bi bila u drustvu svojih godina. Pri upisu u obdaniste morali smo donijeti za nas jako tesku odluku: da li cemo dati kcerku na vjeronauku ili ne? Ja iako sam bila ateista, nisam ipak htjela uskratiti svojoj kcerki pravo na vjerovanje u Boga, pa sam rekla muzu da bismo je trebali upisati na vjeronauku da vidimo kako ce reagovati. Malu smo dali na krscansku vjeronauku, na koju je tako rado odlazila i sva u novim inspiracijama vracala se kuci imajuci kamaru pitanja vezano za vjere. Sto god bi joj bilo nejasno upitala bi, na sto bih joj ja dala odgovor i razjasnila njena pitanja.

Kasnije bi pocela ispitivati zasto mi ne praktikujemo vjeru, zasto ne slavimo Bozic, zasto ne slavimo Bajram i zasto ne odlazimo redovito u „Bozije kuce“ - kako je imala obicaj nazivati crvke i dzamije. Ja bih joj objasnila zbog toga sto smo babo i ja razlicitog vjerskog porijekla da smo se dogovorili da ne zelimo ispovijedanje vjere/vjera u kuci zbog moguceg sukoba. Ona bi nastavila i tusila me dalje sa pitanjima i pozivala u nekom vidu u vjeru da bi meni to preko glave prelazilo i da sam se cak kajala zasto smo je dali na vjeronauku.

Nakon sto sam razgovarala sa muzem o ovom problemu, on mi je rekao da sam prije trebala o ovome razmisliti, a ne sad kad je vec kasno, a zatim mi je predlozio da ne bi bilo lose da i mi pokusamo uljepsati nas dom vjerskom atmosferom. Ja sam se zestoko na njega naljutila i rekla mu ako me ponovo bude „plasio“ sa takvim stvarima da ce mi biti svejedno uzeti djecu i otici od njega, pa makar propao nas brak koji je vec tada sedam godina star bio. Nakon te izjave pala je harmonija u nasem domu, muz i ja bismo razgovarali samo po potrebi i tako dvije sedmice.

Starija kcerka je i dalje navijala da „uvedemo“ vjeru medju nasu familiju, medjutim, vise nije meni dolazila nego muzu zbog toga sam sam je ja odbacila i vidjela je da sam nezainteresirana za vjeroispovijest.

U te dvije sedmice tenzije razmisljala sam puno i sve vise srcu prihvatala primjer svoga muza, ali mu to nisam htjela dati na znanje, jer sam inace ja „glava“ kuce i donosioc odluka, a pored toga nije me napustala briga za koju vjeru cemo da se opredijelimo ako bude doslo do vjeroispovijesti u nasoj kuci?

Nakon dvije sedmice pridjem muzu i zatrazim od njega da popricamo o nasem problemu kako bismo nasli zajednicku rijec i dogovorili se. Muz mi je na samom pocetku rekao da bi bio voljen prihvatiti islam za vjeru, ali mu moram jasnim, cvrstim i jakim dokazima dokazati egzistenciju Allaha, s.v.t. Inace, moj muz je bio uvijek tolerantan prema islamu, ali mu nikad nisam dala priliku da se izjasni povodom toga zbog toga sto sam suzbijala vjeru i uporno zabranjivala njezino postojanje u nasoj kuci.

Nakon naseg razgovora dogovorim se sa muzem trazeci par dana kako bih mogla razmisliti o njegovoj ponudi, jer bi to i za mene znacilo da moram zivjeti islamskim nacinom zivota. Medjutim, nije mi puno trebalo da se ipak usudim na taj korak i obavijestim muza da pristajem na njegov prijedlog. Nakon tri dana odemo mi u lokalni dzem’at i ja izgovorim Kelime-i-sehadet, tj. prihvatim islam za svoju vjeru i odlucujem se na zivot u islamu. Samim izgovorim i atmosferom u dzamiji tokom svjedocenja da nema drugog boga osim Allaha, s.v.t., i da je Muhammed, s.a.v.s., Boziji poslanik osjecala sam kako mi se pluca sire i oslobadjaju tjeskobe u kojoj su godinama boravila i kojom su bila zamracena – kako to sve da bas bude tako, ja i danas ne znam.

Eh sad je otpocela borba sa muzem; mislila sam da ce mnogo jedostavnije ici, ali je covjek trazio jake dokaze, pa mu je trebalo vise vremena nego sto sam mislila. Elhamdulillah, ja sam osjecala toliku radost i slast ziveci islamskim nacinom zivota, a za muza sam uporno molila Allaha da ga sto prije okrene islamu i da ga prihvati srcu. Mnogi ucenjaci su me nagovarali kako sam duzna muza ostaviti, a za mene to nikad nije dolazilo u obzir, nego sam znala da ce Allah svakom svom iskrenom robu pomoci i uslisiti dove.

Jedne prilike odemo na odmor u susjednu drzavu i Allah zna sta je se zbivalo u njegovom srcu, uglavnom jednog jutra je izrazio zelju da mu nadjem dzem’at kako bi mogao posvjedociti Kelime-i-Sehadet. U meni je radosta cvjetala zbog njegove zelje iako nisam imala veze gdje cemo naci dzem’at u blizini, jer smo bili u krscanskoj drzavi na odmoru i naravna stvar da je teze naci dzamiju ili kulturni centar muslimana.

Medjutim, moja radost je sve vise i vise rasla da sam znala da moramo pronaci bilo gdje dzamiju ili da se vracamo kuci. Uzeli smo telefonski imenik i tim nacinom pronasli to sto smo trazili. Odmah smo se uputili na put ka dzamiji i sve je proteklo ljepse nego sto smo zamisljali.

Danas, elhamdulillah, ne samo da smo muz i ja vratili se islamu nego i njegov otac, moj svekar, koji nas inace mnogo pazi, voli i mnoge stvari meni pomaze u kuci i sa djecom. Roditelji smo troje djece; kcerke su presretne danasnjim stanjem kucne atmosfere i uzivaju u svaodnevnom ucenju i proucavanju islamske nauke. Pored dvije kcerke imamo i bebu, sina, koji ce, u sto sam ubijedjena, biti, insa’Allah, presretan islamom.

I prije islama sam imala divan bracni zivot, ali u islamu su mnoge stvari regulisane i jasne kao suza da se danas kajem zasto ga nisam prije prihvatila srcu nego sam ga blatila.

Molim Allaha, s.v.t., da nam svima pomogne na putu istine i ucvrsti nas nerazdvojni muslimanski saff. (Amin!)



Dodaj ovaj članak u svoju omiljenu online zajednicu
Facebook! Reddit! Del.icio.us! Mixx! Free and Open Source Software News Google! Live! StumbleUpon! TwitThis Joomla Free PHP
Komentari (1)Add Comment
0
...
napisao Amela, July 17, 2010
Eh, ova vam je prica grozna. Ne znam kako ste ovo mogli objaviti.
Selam alejkum!

Napišite komentar
Morate biti prijavljeni da biste mogli poslati komentar. Molimo vas da se registrirate ukoliko nemate već otvoren korisnički račun.

busy